Priča o Zlatku Mehić Zubi počinje u vrijeme kada smo vjerovali da je jedina logična podjela među nama ona na metalce i punkere. Muzika nam je postala toliko važna da smo počeli misliti kako ćemo se njome odbraniti od svih ovozemaljskih zala i kako će nam za sve ratove koje budemo vodili više od koristi biti gitare nego mitraljezi. Bendovi poput Monolita, Zemljotresa, Vulkana, Ženevskog dekreta, Ehinokokusa, Fista, Fontanitija, Shoka, Plaguea, Šarenog kamenja, Kvazimoda, Unije, Bečke škole, Otiska srca, Golih u sedlu, našim su uspomenama davali ritam i zvuk i bili nam živi dokaz da, bez obzira šta neko mislio o tome, nikada nismo živjeli s pogrešne strane željezne zavjese.

Tih godina padao je Berlinski zid, u historiju je odlazio Varšavski pakt, a s bina širom Jugoslavije Milan Mladenović zloguko je proricao da je ostalo još samo par godina za nas. Oni rijetki, koji su bili dovoljno pametni da mu povjeruju, na vrijeme su spakovali kofere i otišli da u nekoj bjelosvjetskoj zabiti odžive sve svoje tuge i nostalgije. Oni drugi, pak, koji su za svoje mostarske živote bili prejako vezani i koji do zadnjega časa nisu niti mogli niti željeli vjerovati da će sve biti baš onako kako je i bilo, ostali su da izgube sve što se u jednom ljudskom životu može i ima izgubiti, a vrlo često i život sam.

Ali prije nego zauvijek isteknu godine koje nam je Mladenović dao, ostat će još sasvim dovoljno vremena da u studiju Ranka Rane Kovačevića, tada jedinom u Mostaru, četiri jedva punoljetna mladića – Slobodan, Marin, Predrag i Zlatko – koji su bend nazvali po albumu grupe Kansas, Monolith, snime dva demo uratka, s po tri pjesme na svakom od njih. Jedna od tih pjesama zvala se „Kletva“ i počinjala je ovako: Duga je noć, hiljadu zvijezda nadu nam odnose  / Moraću poć, vjetrovi miris smrti donose / Nikada znam, vidjeti više neću proljeće / Jer sotona sâm, kroz ovu jezivu maglu dolijeće… Pet godina poslije, sve će se u životu njenog autora, bubnjara, Zlatka Mehića Zube, namjestiti tako da niko ni danas ne zna da li je zaista pisao pjesmu ili opisivao vlastitu smrt.

Da bi „Kletva“ za Zubu mogla biti ono što je za Hendrixa bila „The Ballad of Jimi“, ili za Lennona „Borrowed Time“, s užasom smo shvatili tog 10. maja 1993., kada je, u centralnom večernjem terminu, Hrvatska televizija emitirala prilog Dijane Čuljak iz Mostara, u kojem smo prepoznali Zubu dok izlazi iz kamiona iz kojeg su potom, jedan po jedan, izašli i ostali vojnici Armije RBiH, njih jedanaest, zarobljeni tog dana u zgradi „Vranica“. Žgoljav, dugokos i neobrijan, izgledao nam je onako kako izgledaju ljudi kojima je od života ostala još samo nada da mogu preživjeti vlastitu smrt. Tako će nam još samo izgledati srebrenički muškarci dok ih kamere jedne druge televizije budu ispraćale u vječna lovišta, ali do tada ćemo se navići na užas onako kako se već čovjek navikne na pojave i predmete pored kojih svakodnevno prolazi, pa mu se čini kao da i ne postoje.

O tome kakvi smo u ratu bili ljudi možda najbolje govori to da je gore i od same smrti bilo pasti onome drugom u ruke. Mnogo će još vremena proći, prije nego shvatimo zašto je to bilo tako. Na nedavno okonačnom suđenju vojnicima HVO-a optuženima za zločine u slučaju „Vranica“, jedan od svjedoka, Emir Ćatić, rekao je da je, u zgradi Mašinskog fakulteta, gdje su zarobljenici bili mučeni, čuo i vidio kada su „Zubi psovali balijsku majku i lomili mu noge, a on je vrištao“. Prema zvaničnoj rekonstrukciji događaja, zatvorenici su sutradan odvezeni na lokaciju Rimski bunar, na Gorancima. Njihovi posmrtni ostaci sahranjeni su na mezarju Šehitluci, 9. maja 2008. U trenutku smrti, Zuba je imao dvadeset tri godine.

Možda negdje tamo, s onu stranu Kobiljače i Prenja, gdje neba nisu tako zvjezdana kao kada ih gledaš s mostarskih ulica, niti su magle toliko jezive da ti se može učiniti kako kroz njih stupa sam nečastivi, i ima neke pravde za one koje život natjera da bubnjarske palice zamijene oružjem. U ovom gradu, pravde već odavno nema, jer da je ima makar malo, onda se ne bi desilo da optuženima u predmetu „Vranica“ sudi i presudi bivši oficir Hrvatskog vijeća odbrane i to tako da bi veće kazne dobili zbog ozbiljnijeg saobraćajnog prekršaja. Posljedni put, okrećem se da vidim istinu / Iako znam, vidjeću samo laž i prevaru – kažu posljednji stihovi Zubine Kletve.

Danas, kada više niko pouzdano ne može znati šta bi s nama bilo da se nije ostvarilo Mladenovićevo proročanstvo, ne vrijedi ni pitati se da li bi Mostar za Jugoslaviju mogao postati ono što je u devedesetima Seattle postao za ostatak muzičkog svijeta, ali ako u današnjem Mostaru ima smisla i u šta vjerovati, onda vrijedi vjerovati u to da nas uspomene ne lažu i da je ovaj grad nekada zaista bio bolje mjesto za život.

Podjela na metalce i punkere prestala je onoga časa kad su se u gradu pojavile prve vojničke uniforme. Kao i sve lijepe stvari, bit će da je trajala toliko kratko da nam se čini kao da se nikada nije ni dogodila.

Izvor: tačno.net

Leave a Response