II dio

I činilo se: još samo malo – pa će se naći rješenje, a onda će početi nov, divan život; i oboma je bilo jasno da je kraj još vrlo daleko i da ono najteže i najmučnije tek počinje

Anton Pavlovič Čehov, „Dama sa psetancetom“

 

1.

PRIJE NEGO JE Dane Brhalj smogao dovoljno hrabrosti da jedne od onih hladnih i kišovitih noći o kojima je pisao u svom dnevniku pokuca na njena vrata, Ramajana je iza sebe već imala nekoliko ozbiljnih veza, od kojih je posljednja, a vjerovatno i najteža, mimo njenih najsmjelijih predviđanja, završila brzim i bezbolnim razlazom. Za divno čudo, njen dečko, inače profesionalni vojnik bosanskohercegovačkih oružanih snaga, nije joj pravio probleme kada ga je odlučila ostaviti nakon što je jedne večeri pijan došao kući i istukao je tako da je završila u bolnici, s dva slomljena rebra i napuklom vilicom. Zgodan, duhovit i netipično romantičan za jednoga vojnika, Denis Košarić bio je čovjek u kojeg se bilo lako zaljubiti, ali se, na njeno ogromno iznenađenje, već nakon prvih nekoliko mjeseci ispostavilo da ima dijagnozu posttraumatskog stresnog poremećaja, zbog čega je jedno vrijeme bio skoro ovisan o antidepresivima. Do te kobne večeri, poslije koje je završila na intenzivnoj njezi, već je na svojim kostima imala priliku iskusiti svu snagu njegove desnice – bio je za glavu veći i barem trideset kilograma teži od nje – i, bez obzira na izljeve pažnje i ljubavi koji bi potom uslijedili, već je bila prilično čvrsto riješila da će ga napustiti.

Pa ipak, Denis Košarić nije bio prvi manijak u Ramajaninom životu. Još dok je bila buntovna i znatiželjna studentica prava na mannheimskom univerzitetu, dopustila je da je jedne večeri, sredinom devedesetih, u jednom lokalnom klubu, gdje su se okupljale uglavnom bosanskohercegovačke izbjeglice, pokupi neki građevinski radnik, porijeklom iz Istočne Bosne. Zahid ili Zinaid, kako se već zvao, predložio joj je da odu na neko mirnije mjesto, s čim se ona složila jer ju je privukla njegova sirova, divlja priroda, tako drukčija od prirode muškaraca u čijem krugu se u to vrijeme intenzivno kretala. Čim su sjeli u njegovu Ford Sierru, građevinac je spustio svoju krupnu šaku na njeno koljeno. Čvrst i nimalo nježan stisak muške ruke kao da ju je prenuo iz dubokog sna. Odmah je shvatila da to nije ono što želi, ali tada je već bilo kasno: taj stameni tridesetogodišnjak bio je savršeno otporan na sva njena otimanja, a u jednome času snažno ju je raspalio po licu zbog čega joj je potekla krv iz nosa. Na kraju joj je nekako uspjelo da otvori vrata i, bezglavo trčeći između parkiranih automobila, šmugne u tamu noći.

I prije i poslije tih ružnih iskustava, Ramajana Brhalj, rođena Lakišić, često se pitala da li su razlozi za svu njenu naivnost, pogrešne procjene i propale veze imali korjene u njenom djetinjstvu. Odrastajući u porodici koja je svom jedinom djetetu posvećivala vrlo malo vremena, njeno je odrastanje bilo prepuno samoće, prešućenih pitanja i nikada vođenih razgovora o važnim životnim stvarima o kojima je bila prisiljena učiti uglavnom neposredno, kroz sve dobro i loše što joj se događalo. Taj mučni kompleks da je osoba niže vrijednosti predodređena da iskazuje samo pokornost, usadila joj je, vrlo rano, njena superiorna, narcisoidna majka zbog koje se tokom cijelog života osjećala zanemarenom i beskorisnom, pogotovo u poređenju s pažnjom koju je pridavala jedinoj osobi do koje joj je ikada bilo stalo – samoj sebi.

Kao supruga jednog od najvažnijih ljudi mostarskog Sokola, najveće fabrike za proizvodnju borbenih aviona u čitavoj Jugoslaviji, koji je, to barem nije bila nikakva tajna, više uticaja imao u kancelariji republičkog predsjednika Saveznog izvršnog vijeća nego u vlastitoj kući, obilato je koristila sve moguće povlastice kako bi živjela lagodno i rastrošno. Sva ta ljetovanja, zimovanja i produženi vikendi na koje je odlazila sa svojim nafrakanim prijateljicama, sve te kućne pomoćnice, svi ti kozmetički preparati, haljine, bunde, tašnice, ogrlice, cipele, orijentalne tkanine, japanske svjetiljke, svi ti skupocjeni svijećnjaci i dekorativni predmeti od keramike i stakla, sve je to plaćao njen vječito odustni i za porodični život potpuno nezainteresirani otac, koji je svoj društveni ugled i ponašanje gradio na svijesti o tome koliko generacija unazad, u njegovoj staroj, mostarskoj porodici, sežu njegovi besprijekorni građanski korjeni.

S ponosom je pričao o slavnim danima Drugoga svjetskog rata, kada je njegov otac, Smail Lakišić, bio jedan od glavnih ilegalaca u gradu, a ako bi želio da nekoga posebno impresionira, sjedao bi ga u svog golfa i vodio do čuvene Aganušine kuće u Cernici, jedne raskrivene, ruševne građevine nadnesene nad stjenovitu i nepristupačnu obalu Neretve, gdje je nekada bilo sjedište mostarske partizanske ilegale. Pokazao bi mu i trg na Musali, gdje su ustaše strijeljale njegovog strica, Jusufa, nakon što je utvrđeno da je njegov brat, koji je tada već bio u bjekstvu, radio za partizane. Po načinu na koji je o tome pričao – u tome je nadmašivao čak i dedu Smaila – prost i manje obavješten slušalac mogao je vrlo lako zaključiti da je bivši Austro-Ugarski konjušar krenuo u pohod na Evropu samo da bi, u godinama koje slijede, jedna velika i po mnogo čemu čuvena mostarska porodica Lakišića, najzad mogla iskazati svu svoju porodičnu hrabrost, herojstvo i jugoslavenski patriotizam.

Priču o svojim socijalističkim korijenima, njen otac bi uvijek završavao s djedom, Muratom, Smailovim i Jusufovim ocem, logorašem zloglasne Mamule, koji se nakon majskih štrajkova 1906. godine, priključio muslimanskom radničkom pokretu, a, potom, i Muslimanskoj naprednoj stranci, nakon što je njegov otac, Osman, kao jedan od rijetkih proleterizovanih zemljoposjednika, odlučio ostati  u Mostaru nakon propasti Osmanske imperije. Ne bi, naravno, u svom pripovjedačkom zanosu zaboravio pripomenuti i to da je osam godina kasnije, tokom antisprskih demonstracija, koje su uslijedile nakon Sarajevskog atentata, krajem juna 1914. godine, djed Murat javno stao u zaštitu svojih komšija Srba, a ostala je u porodici sačuvana i jedna prilično nejasna i nedovršena crtica o tome da je Savu Sparavala, člana redakcije lista „Narod“, za kojim je bila raspisana potjernica austrougarskih vlasti, mjesecima krio u izbi svoje kuće, na Luci, sve dok ovaj nije smogao hrabrosti da se sam zaputi prema Crnoj Gori.

Ništa se od onoga o čemu su govorile dedine i očeve porodične priče, a govorile su, uglavnom, o poštenju, dosljednosti i junaštvu njenih predaka, nije posebno dojmilo Ramajane, niti je ikada prema idealizovanim likovima iz tih priča mogla osjetiti nešto više od onoga što je osjećala prema njima, kao stvarnim ljudima. To se, prije svega, odnosilo na dedu Smaila, kojeg je pamtila po njegovim gustim sijedim brkovima, po vonju duhana i alkohola, te po onoj jezivoj šutnji koju je prekidao samo onda kada je trebalo po ko zna koji put pred gostima ponoviti priču o svom odlasku u partizane ili pak kada je izdavao oštre naredbe svojoj trećoj – i dvadeset godina mlađoj – supruzi, Arifi, razrokoj kćerki jednog mostarskog krojača, koja je, za trinaest godina njihovog neskladnog braka pokazala isto onoliko umijeća u pokoravanju mužu koliko i on u njenom maltretiranju. Zar je taj neotesani, grubi starac, koji joj se nikada nije nasmijao i koji je prema svoj svojoj unučadi, a imao ih je osmero, bio potpuno ravnodušan, oslobađao Hercegovinu od ustaša, četnika, Italijana i Nijemaca, najprije kao ilegalac i SKOJ-evac, a potom i kao prekaljeni partizan X udarne hercegovačke brigade?

Ne, to za nju nikada nije bio jedan te isti čovjek, već dvije, u jedno biće, apsolutno nespojive kreature.

„Snažan zvižduk lokomotive, bješte kud vas noge nose“, prepričavao je deda Smail (a toliko puta i Ramajanin otac), riječi mašinovođe, Sakiba Dilberovića, one proljetne noći 1943. godine, kada je u vagonu teretnog voza, koji je polazio s mostarske željezničke stanice, krišom otišao u partizane, svega nekoliko sati prije nego što će mu ustaška policija strijeljati brata Jusufa na Musali. Često se Ramajana sjećala te priče, ponajviše zato što ju je u djetinjstvu uzbuđivala pomisao na pištanje lokomotive: „Tri krakta zvižduka – uskoro stajemo, ne berite brigu; jedan duži i dva kratka – šuti, ne mrdaj, ulazimo u opasnu zonu; dugi, neprekidni – biva, eto ih idu, hvataj se oružja, ako ga imaš.“

Pričao je deda Smail uvijek s nekim čudnim zanosom, velikih iskobeljenih očiju, krvavih od alkohola i duhanskog dima, dok je auditorijum, uglavnom rodbina, komšije i porodični prijatelji, koji su, baš kao i Ramajana, bezbroj puta čuli i tu i sve druge njegove priče, ali su se iz poštovanja prema starom partizanu pretvarali da je prvi puta slušaju, nepomično sjedio u zadimljenoj dnevnoj sobi, okićenoj dedinim ordenjem i crno-bijelim partizanskim fotografijama. Izvjesni i u porodici toliko puta spominjani dedin prijatelj, Hama Balić, nekadašnji radnik u mostarskom rudniku, inače kurir Gradskog komiteta Partije, i njen deda uspjeli su da se pomenute noći prebace do Žitomislića, gdje ih je čekala veza, neki Raguž, partijski radnik, s kojim su, nakon višednevnih putešestvija, stigli u Fatnicu. Tamo, u šumama oko Bileće, u to vrijeme se nalazilo sjedište Oblasnog komiteta Partije za Hercegovinu. Poslije je, prema dedinim pričama, uslijedio dug i težak partizanski put prepun opasnih bitaka, dugih marševa i višemjesečnih gladovanja da bi se sve završilo dvije i po godine poslije, negdje u okolilci Celovca, gdje su oslobodioci iz 29. hercegovačke divizije proveli posljednje ratne dane, protjerujući preko granice ostatke njemačkih, ustaških i četničkih vojnih jedinica.

Deda Smail napustio je gimnaziju s četrnaest godina i počeo da radi u kožarskom dućanu svoga oca kako bi pomogao svojoj sedmočlanoj porodici da preživi. Utovarao je i istovarao kožarske tabake, redao robu po rafovima, čistio magacin i ribao pod sve dok dućan nije propao, u kasnu jesen 1942., kada je, zbog ilegalnog držanja oružja, njegov otac, iako već onemoćao i star, uhapšen i odveden u italijanski logor „Mamula“, kod Herceg-Novog, odakle se nikada nije vratio. Tih posljednjih ratnih godina, porodica, ili bolje reći ono što je ostalo od nje – majka, dvije kćeri i sin – u okupiranoj čaršiji obilježena kao „crvena“, proleterska, potonula je u siromaštvo i bijedu od kojih se počela oporavljati tek sredinom šezdesetih i početkom sedamdesetih godina dvadesetog vijeka kada su stasale nove generacije Lakišića, predvođene njenim ocem, najboljim studentom mostarskog mašinskog fakulteta i uglednim članom Partije, koji od dede Smaila nije samo naslijedio patriotski duh, nego i samoljubivost, gordost i onu primitvinu, roditeljsku crtu (što je Ramajanu u mladosti posebno izluđivalo): da u životu postoji samo dobro i loše, ispravno i pogrešno i ništa između toga.

*

JUNAK NJENOG DJETINJSTVA i daleko najvažnija osoba u njenom odrastanju, ipak je bio njen deda po majci, Karlo Fink. Sin austrijskog matičara, Jozefa, koji je na službu, u Mostar, stigao kao mladić od dvadeset pet godina i tu ostao sve do svoje smrti, Karlo je bio sve ono što deda Smail nije: nježan, pristojan, veseo i pun ljubavi za svoju najdražu unuku. Zbog svoje duge, sijede kose koja mu je padala na ramena, zbog neke neobične, svetačke aure kojom je odisalo njegovo blago, uvijek vedro lice, on je Ramajani djelovao, ako već ne kao božanstvo – zbog ateističke prirode njenog odgoja, Boga je jedino mogla da pojmi kao malo drveno raspelo, čija je osnovna svrha bila da istruhne u ništavilu bakinog kofera, kojeg je deda Karlo, nakon njene smrti, držao na ormaru u spavaćoj sobi – onda svakako kao izuzetan i, po svemu, veličanstveni primjerak jednoga ljudskog bića.

Deda Karlo je bio vlasnik dva doktorata, iz antropologije i iz sociologije, profesor na sarajevskom i, jedno vrijeme, na ljubljanskom univerzitetu, intelektualac koji je u svojim rasparavama objavljivanim u filozofskim časopisima širom Jugoslavije, tražio odgovore na važna ontološka pitanja, a u stvari nemoćan da pronađe onaj jedan zbog kojega je neizmjerno patio: kako je bilo moguće da mu njegova starija kćerka, Vanesa, već s osamnaest godina okrene leđa i uda se za nekakvog probisvijeta i vucibatinu, porijeklom iz jednog sela u blizini Trebinja, inače radnika u mannheimskoj riječnoj luci, u Njemačkoj? Kako je mogla tek tako otići, protivno zdravom razumu i njegovoj volji, i to bez blagoslova, bez pozdrava, bez imalo savjesti, kao da se odriče kakve nepotrebne stvari, okračale haljine, izlizanih cipela, a ne njega, svog rođenog i voljenog oca?

Sva tuga, bol i jed, koje je osjećao zbog Vanese, kao da su se pretvorili u ljubav i pažnju prema Ramajani, njegovoj mezimici. Na opšte zadovoljstvo njenih roditelja, koji su na taj način mogli da je se riješe kako bi imali više vremena za svoje malograđanske rituale, deda Karlo ju je, kada god je bio u prilici, odvodio u pozorište, na koncerte mostarskog simfonijskog orkestra, Veležove fudbalske utakmice, radničke proslave i jubileje, u Luna park, koji bi jednom godišnje stizao na plato iza robne kuće „Hit“, ili bi, pak, ostajali u njegovoj prekrasnoj porodičnoj kući u Brankovcu, gdje ju je podučavao solfeđu i osnovama pjevanja. Upravo je od svoga dede po majci, Ramajana naslijedila talenat za muziku – svirao je čak tri instrumenta: klavir, gitaru i harmoniku – ali ono najvažnije, njegovu mudrost, samopouzdanje i stoičku pribranost, nikada nije imala.

Pa ipak, od njega je, još kao zrela djevojčica, naučila možda, i najvažniju stvar u životu: da je sviranje klavira i, pogotovo, slušanje muzike, najbolji način da čovjek zadrži na okupu dijelove svog napuklog svijeta čak i u momentima teške emocionalne rastrojenosti kroz kakve je prolazila poslije raskida sa svojom prvom velikom ljubavi, Rudijem Komazecom, propasti prvoga braka i, pogotovo, nakon Danetove smrti, kada joj je jedini cilj bio ne rasprsnuti se, ne umrijeti. Sve do 1992. godine, kada je bila prisiljena studij prava nastaviti u Njemačkoj, Ramajanin najbolji prijatelj bio je stari porodični pianino od mahagonija, nekada vrlo važan dio namještaja u Karlovoj kući, u Brankovcu, i te godine, između osme i devetnaeste, koje je provela učeći s njim Bachove fuge, Haydnove sonate i Chopinove valcere, bile su najvažniji i možda najljepši dio njenog odrastanja.

Karlo Fink ni izbliza nije imao tako blistavu partizansku prošlost, niti je u čaršiji uživao neki pretjerano veliki ugled, barem ne na isti način kao deda Smail. Kada je počeo Drugi svjetski rat, imao je jedva deset godina i sjećao se stvari koje nikome, uglavnom, nisu bile zanimljive, pa ih je vrlo rijetko i pričao. O njegovom ocu, Jozefu, porijeklom iz Graza, Ramajana nije znala apsolutno ništa, osim da je dobar dio svog životnog vijeka proveo vjenčavajući mostarske mladiće i djevojke, a između ostalih je u bračni život uveo, barem se tako pričalo, svog bliskog prijatelja, Bećir-agu Bijedića, amidžu i dugogdišnjeg skrbnika Džemala Bijedića, što mu je, najvjerovatnije, omogućilo da i poslije oslobođenja zadrži posao u matičarskom uredu kao niži referent. Umro je 1956. godine, a njegov grob, s kamenim postoljem prekrivenim voskom i ukrašen cvijetnim vjencima, nalazio se na gradskom groblju Šoinovac, gdje je Ramajana, svake godine, na Dan mrtvih, s dedom Karlom odlazila zapaliti svijeću, što je bio ritual kojem se kao djevojčica iznimno veselila, iako ga nije razumjela, a koji je, ponekad, znao naljutiti njenog bezbožničkog oca, pogotovo ako nije bio dobre volje.

Odnos između očeve i majčine porodice od samoga početka bio je prepun antagonizama, koji su bili posljedica njihovih klasnih i kulturoloških razlika, ali su se slagali u jednoj, tada – krajem četrdsetih i početkom pedesetih – vrlo bitnoj stvari: u vrijeme konfrontacije i progona IB-ovaca na Goli otok, i Karlo, tada doktorant beogradskog fakulteta za etnologiju i antropologiju, i deda Smail znali su izabrati pravu stranu. Pa ipak, često je puta čula dedu Smaila kako za Karla kaže da je antikomunist, došlo, kuferaš i Švabo, iako deda Karlo svoje političke stavove uglavnom nije javno iznosio, barem ne pred svojom dragom unukom i ostalim ukućanima, ali se, ipak, sasvim jasno sjećala podozrenja i sarkazma u njegovom glasu kada bi s njenim ocem ili majkom govorio o Lakišićima. Karlo je najviše cijenio najmlađeg brata njenog oca, Ifeta, konobara u restoranu hotela „Neretva“, jednog izrazito krupnog čovjeka, širokih ramena i volujskog vrata, koji je ostavljao dojam da je čitavog života radio mnogo teže stvari od nosanja tacni i usluživanja gostiju. Možda je to bilo zbog toga što je stric Ifet bio atipičan Lakišić – tih, miran, povučen – a možda zato što je živio dosta skromnije od ostatka porodice, s kojom je bio u latentnom sukobu jer se uporno odbijao učlaniti u Partiju. „Kada bi svi Lakišići imali Ifetovo srce, valjali bi para“, našalio se jedne prilike deda Karlo s njenim ocem, koji je, po običaju, šalu shvatio vrlo ozbiljno, zbog čega mu se deda, na uporno insistiranje njegove kćerke, na posljetku morao izvinuti.

Ifet je stanovao u jednoj maloj podstanarskoj garsonjeri na Strijelčevini i bio oženjen Sevdom, dosta lijepom ali priprostom ženom, koja je uvijek, u svakom društvu, pričala samo o svojoj djeci – Dženanu, Azri i Sanji. Ko je bio dobar u matematici, a ko u jeziku, koga su hvalile komšije, a koga profesori, kome je odgovaralo ljeto, a ko je više volio zimu, i sve tako dok sagovornika ne bi uspavala jednoličnost njenoga glasa ili je jednostavno ne bi prekinuo uvidjevši kuda sve to vodi. „Ah, ta jadnica“, govorila bi s podsmijehom njena inteligentna gospođa majka, kada god bi neko spomenuo ime njene strine. „To je tako primitivno, tako jadno. A ona toga čak nije ni svjesna. Trebalo bi da joj neko, naprosto, skrene pažnju.“ Tek mnogo godina poslije, Ramajana će shvatiti da je postojalo nešto što je od Sevde Lakišić napravilo opreznu ženu, jednu od onih koje na sve gledaju s izvjesnom sumnjom i koje svoje najintimnije misli kriju ispod debelog sloja ljudske površnosti.

Zašto je deda Karlo za Ifeta govorio da ima dobro srce, Ramajani je ostalo nejasno sve do potkraj devedesetih godina dvadesetog vijeka, kada je saznala da je tokom rata poginuo pokušavajući spasiti porodičnog psa, Alexa, bijelog labradora, iz minskog polja na Bulevaru. Borci cerničke čete, koji su tog dana s njim bili na smjeni, kažu da ga je prepoznao po ogrlici i da je, iz ljubavi i duga prema najmlađem sinu, koji nikako nije mogao preboljeti njihov rastanak nakon što je, dvadesetak dana ranije, porodica sa Strijelčevine protjerana na lijevu obalu Neretve, odlučio da, usprkos njihovom odgovaranju, napusti bunker i pokuša ga spasiti. Tako je, eto, okončao čovjek kojeg je njen otac dvadeset godina uporno optuživao da, odbijajući da se učlani u Partiju, ne vodi dovoljno računa o svojoj porodici.

*

DRUŠTVENO OLIČENJE JUGOSLAVENSKOG patriotizma, poštovalac Titovog lika i djela, tradicije i muškosti, taj njen vječito odsutni, dvolični otac, Dragan Lakišić, uvijek začešljan, obrijan i u odijelu, nije bio ni izbliza tako autoritativan muž i brižan roditelj kao što je to nastojao prikazati pred svim onim njemu toliko važnim, poslovnim ljudima, koji bi, s vremena na vrijeme, navraćali u njihov komforni stan na vrhu mostarske Avenije, kako bi slušali priče o njegovom mostarskom, radničkom porijeklu i usput se dodvorili njegovoj supruzi za koju su znali – to nije bila nikakva tajna – da ima ogroman uticaj na sve njegove odluke. Kao djevojčica, uživala je u trenucima kada bi u njihovom raskošnom domu bilo gostiju, jer je on samo tada primijećivao njeno prisustvo.

„Dušo, da li bi mogla da našim dragim prijateljima odsviraš nešto?“, ljubazno bi je zamolio, nakon što bi, poslije objeda, društvo prešlo u dnevnu sobu, a ona bi sva ushićena i gorda sjedala za pianino, presretna što je, napokon u fokusu očeve pažnje. Dok bi izvodila svoju muzičku tačku, uvijek bi krajičkom oka motrila majku, koja bi stajala iza sofe, držeći ruke na ramenima svoga supruga, i koja nije trebalo ništa da kaže – dovoljno je bilo da jedva primjetno pomjeri mišić, proguta pljuvačku, lupne prstima po očevom ramenu ili klimne glavom – da bi Ramajani bilo jasno kako je na neki svoj bolesno opsesivni način ta žena ljubomorna na nju, svoju vlastitu kćerku, jer joj je, eto, za jedan časak vremena, preotela svu pažnju prisutnih, a prije svega njenog uglednog, bogatog muža.

Veći dio njenog odrastanja otac je proveo van kuće, a one dane kada ne bi išao nigdje, pamtila je po neobičnoj tišini na kojoj je insistirao kako bi u miru mogao raditi na crtežima raznih dijelova za avione ili pak voditi duge telefonske razgovore, ponekad čak i na engleskom jeziku koji je tečno govorio. Ako bi ga bilo šta omelo u obavljanju tih poslova, odmah bi podizao glas i urlao sve dok ne bi procijenio da je izvor buke neutralisan na izvjesno vrijeme. Iako joj je pristup u tu, po mnogo čemu, neobičnu prostoriju, koja je mirisala na knjige i cigarete Morava koje je njen otac pušio, bio strogo zabranjen, Ramajana ju je voljela.  Čitav život sjećala se s koliko je samo opreza i divljenja ulazila unutra kao djevojčica, zagledajući fotografije na zidovima, prije svega onu koja je ponosno visila odmah iznad očeve natapirane glave dok bi, zadubljen u papire na radnom stolu, sjedio u kožnoj fotelji spuštenih laktova i zamišljenog izraza lica. Bila je to velika, crrno-bijela fotografija druga Tita, okruženog čelnim ljudima preduzeća u kojem je radio njen otac, tada još uvijek ambiciozni mladi pripravnik u usponu. Divila se maketama vojnih aviona Mig, Lasta i Galeb, na očevom radnom stolu kao i debelim knjigama čije naslove uopće nije razumjela, poput „Istorija svesavezne komunističke partije Boljševika“, uredno složenim u masivnoj drvenoj polici koja je zauzimala čitav jedan zid.

Ramajana tada nije mogla ni u snu slutiti da je upravo negdje u to vrijeme, sredinom osamdesetih, kada je ulazila u pubertet, a njena sebeljubiva majka počinjala s alkoholisanjem, koje će je, na posljetku, i ubiti – u početku je pila malo, radi raspoloženja, potom da suzbije tugu zbog sve češćih muževih izbivanja iz kuće, da bi na kraju, tokom onih šest godina koje su proveli u Mannheimu, pila da bi se napila – njena privatna profesorica klavira, Asja Babić, jedna mlada, tiha, elokventna i izuzetno prijatna brineta, malih crnih očiju i amazonskog nosa, bila ljubavnica njenog oca. Asja će joj to i priznati jednog sumornog novembarskog jutra, potkraj devedesetih, u Ramajaninoj advokatskoj kancelariji, u naselju Šemovac, kada na ovom svijetu više ne bude njene majke, a otac se otisne negdje daleko, u bespuća poslovnog svijeta, ne ostavivši iza sebe nikakav pouzdan trag o svojoj trenutnoj adresi, i to vrlo hladnokrvno, bez ijednog znaka kajanja, bez ijedne jedine ćelije koja bi do njenog mozga prenijela informaciju da je prekoračila granicu moralnog ponašanja.

Ko bi rekao da je taj njen uštirkani, kameleonski snob od oca na kojeg su ljudi oduvijek gledali ne kao na slobodnu ljudsku jedinku već, prije svega, kao na fizičko i intelektualno vlasništvo njegove iznimno pronicljive i lukave supruge, bio sposoban za nešto tako odvažno i hrabro kao što je prevara?

Osjetivši, iznenada, svu neugodnost situacije u kojoj se našla kao kćerka nevjernog oca, ljubavnika žene koju je nekada voljela više od majke i čija je hladna, jeftina kopija sada sjedila tu, s druge strane stola, posmatrala je, s gorčinom u grlu, mali mladež na lijevoj strani Asjinog lica, odmah iznad gornje usne, koji je samo naglašavao erotičnost njenih punih usana. Ta su usta nekada ljubila njenog oca, pomislila je. U njima je nekada pulsirao njegov odvratni komunistički kurac, puneći ih spermom nevjernog muža. A onda su, temeljito isprana, ta usta odlazila kući lagati supruga, nekakvog šefa smjene u mostarskom Hepoku, ako se dobro sjećala, kojeg je vidjela samo jednom, i to prilično davno, pred ulazom u zgradu dok je čekao Asju sjedeći za volanom svog Tristaća. Po pričama njegove supruge, bio je pedantan, savjestan i mlad čovjek zapanjujućih sposobnosti.

„Tvoj otac se borio protiv razočaranja u braku“, pokušala je opravdati svoj postupak glasom lišenim bilo kakve emocije. „Trebao mu je neko da prebrodi krizu. Bio je svjestan da zaslužuje bolju ženu od tvoje majke. Ali nije imao hrabrosti da je ostavi. U dnu duše, bio je kukavica.“

„Zašto mi sve to govoriš?“, upitala je.

„Jer sam mislila da to treba da znaš. To je sve.“

„Želim da odmah odeš i da te nikada više ne vidim“, rekla je, nakon kraće pauze, glasom koji je prijetio da će eksplodirati i Asja je, bez riječi, bez ikakvog znaka kajanja, mirno otkoračala iz njene kancelarije i iz njenog života.

Zbog čega je tako reagovala? Da li zbog toga što je osjetila da je, iako ne dovoljno i direktno, ta žena pokazala prijezir prema njenoj majci, toj plitkoj, frivolnoj ženi hedonističkog duha i uobraženog držanja, s kojom Ramajana nikada nije uspjela izgraditi prisan i intiman porodični odnos, ali je, usprkos svemu, ipak bila njena majka?

Ili zbog toga što je to saznanje sada bacalo sasvim drukčije svjetlo na onu lijepu, ljubaznu i slatkorječivu mladu profesoricu klavira koja joj je dugo bila najveća podrška u svemu što je radila? Ili, jednostavno, zbog toga što je još od one kratke veze s manheimskim prijateljem njenog tetka, Irfanom Tanjevićem, znala kako je odvratno i ljigavo biti nečija ljubavnica? Ili možda zbog svega toga zajedno?

Nastavit će se

Fotografija preuzeta s: http://www.bretculp.com/

Leave a Response