2.

RAZLOG ZBOG KOJEG nije upisala Muzičku akademiju u Sarajevu, iako je to silno željela, nego Pravni fakultet u Mostaru, o čemu nikada nije ni sanjala, zvao se Rudolf Rudi Komazec. Taj tri godine stariji omladinac fudbalskog kluba Velež, kojeg je upoznala na rođendanu jedne školske drugarice, tačno mjesec dana prije njene mature, u potpunosti je osvojio njeno srce i od te večeri, kada su se prvi put poljubili, plešući uz True Colors, pa sve do onih neugodnosti koje joj je priuštio godinu i pol poslije, bila je potpuno luda za njim.

Vrijeme provedeno s Rudijem bilo je zapravo mjera svih njenih kasnijih ljubavi, uključujući i onu s Danetom, i nikada se zapravo nije prestala pitati da li se taj plavokosi fudbaler pokajao što joj je slomio srce. Bio je prvi muškarac s kojim je spavala – vlažna jesenja noć ’89., sitna kiša, i njih dvoje u pregrijanoj sobi broj 317, u hotelu „Bristol“ – i ujedno prvi u dugom nizu onih koji su je razočarali.

„Kada se osvrnem unatrag i vidim sve te muškarce za koje sam se vezala, pravo je čudo što nisam postala lezbijka“, rekla mi je jedne noći, u šali, dok smo u jednom restoranu u starom dijelu grada večerali svježu skušu i pili blatinu s Korčule. „Bila sam pravi magnet za raznorazne idiote, prosto da ne povjeruješ“, zaključila je.

Sjećam se, gledao sam je s nekom čudnom zebnjom, čekajući, da nastavi da priča o tome, da doda kako je sretna što je napokon upoznala pravog muškarca, možda ne baš onog o kojem je sanjala cijeloga života, ali sasvim sigurno muškarca koji je prema njoj bio u potpunosti iskren i kojeg je, uz sve njegove mane, ipak mogla da voli bez straha da će biti povrijeđena. Ali, umjesto toga, ona je usmjerila pogled negdje drugdje, ne ka terasi, ne ka susjednom stolu, već negdje unutra, u bunar svojih uspomena, ne rekavši o tome više ni riječi.

Razočaranje koje je doživjela s Rudijem, pratit će je tokom cijeloga života, vraćat će joj se u svim njenim kasnijim tugama i samoćama, kao melanholični ljubavni refren, ona topla proljetna večer kada ga je vidjela s drugom djevojkom na izlazu iz kina Partizan, nasmijanog, zaljubljenog, sretnog. U jednom trenutku je pomislila da će svi organi iz njene utrobe pokuljati napolje, da će joj se čitava utroba rastočiti u smrdljivu zelenu tečnost i prosuti po trotoaru, ispred njihovih nogu. Nikada neće zaboraviti kako se zarumenila i pogela glavu dok su prolazili pored nje, kao da je ona ta koja je upravo uhvaćena u prevari, a ne on. Bio je to najveći šok u njenom životu, ravan onome koji ju je zadesio dvadeset pet godina poslije kada joj je telefonski glas dežurne sestre nervozno saopštio da treba da dođe u bolnicu u Južnom logoru, gdje su se ljekari borili za život njenog supruga, Daneta Brhalja.

Mjesecima, pa čak ni godinama poslije, nije mogla nikome ispričati šta joj se desilo te večeri, a da ne osjeti vrtoglavicu i slabost, kao da je, čim bi se slika Rudija i te djevojke pojavila u njenoj svijesti, bilo samo pitanje vremena kada će vatre tuge i bijesa prostrujati kroz nju, proždirući joj svu vitalnost i snagu. Čak ni poslije toliko oteklog vremena nije joj bilo lako da o tome priča, a da pri tom ne osjeti barem malu, neznatnu slabost. Kao da se još uvijek pitala kako je mogao to da joj uradi. Njoj, koja ga je prilikom svakog njihovog susreta gledala kao što dijete gleda izlog sa slatkišima; njoj, koja mu je dala sve što je mogla, uključujući i svoju nevinost; njoj koja se, zbog njega, odrekla svoje najveće želje – da ode od kuće i postane nastavnica klavira; njoj, koja… Činilo joj se da bi mogla nastaviti taj niz do u beskonačnost.

Je li ga ikada zaista preboljela?

Bilo je, istina, perioda u njenom životu kada je mislila da ga mrzi, ali ubrzo je shvatila da ne mrzi njega, Rudolfa Rudija Komazeca, svoju prvu veliku ljubav i svoje najveće životno razočaranje, nego uspomenu na njega, da mrzi sva ona sjećanja koja su dijelili, a kojih nikako nije uspijevala da se oslobodi. Rudi, umrljan blatom i nasmijan, koji joj maše s fudbalskog terena. Rudi, koji oponaša kosovski govor Slobodana Miloševića, izazivajući salve smijeha oko sebe. Rudi koji leži u krevetu, nag i lijep poput samog Apolona. Sjećanja na one ternutke dok bi ga čekala, dok bi se spremala za izlazak s njim, nanoseći karmin na usne i sjenilo na oči, plešući uz Padaju zvijezde, Dancing In The Dark, Maniac, ili njenu omiljenu iz tog vremena – Igra rock ‘n’ roll cijela Jugoslavija. Sjećanja na njihove odlaske na kupanje – na Bunu, na Neretvu, jednom i na more – na onaj uzbudljivi ljetni izlet na Boračko jezero, na onaj majušni, memljivi bungalov u kojem su prenoćili, na sve njihove rođendane, godišnjice, nove godine, prve majeve… Nije, dakle, ona mrzila Rudija, nego to što se s njegovim odlaskom raspao njen život, njegova uzbudljiva, romantična rutina, koja je, usprkos svemu, još živjela u njoj, kao iluzija, kao neuništiva fantazija, kao neostvarena mogućnost.

Je li ga, dakle, ikada preboljela?

Jednom mi je pokazala pismo koje mu je napisala nakon razvoda od Denisa, pismo prepuno dubokih emocija i ljubavne patetike, u kojem mu sve oprašta i moli ga da joj se vrati.

„Na svu sreću“, rekla mi je tada, „umjesto njega, vratilo mi se pismo, jer su se, u međuvremenu, Komazeci odselili na neku novu adresu. Nikada nisam saznala gdje.“

*

U MANNHEIM JE stigla krajem februara 1992., s majkom, koja je već pokazivala simptome kroničnog alkoholizma. Bilo je to jako dugo i naporno putovanje – Zadar, Ankona,  Modena, Frankfurt – s kojim je, na kraju, nakon višednevnog očevog uvjeravanja da je sigurnosna situacija u zemlji vrlo ozbiljna, i ona bila saglasna. Osim toga, uspio je, preko svojih veza iz Sokola, da joj sredi stipendiju na mannheimskom univerzitetu, tako da je iz stana na Tekiji izašla s kakvim-takvim uvjerenjem da je u toj dalekoj, nepoznatoj zemlji, o kojoj je znala uglavnom ono što je pisalo u jugoslovenskim udžbenicima istorije, čeka nekakva bolja budućnost. Ali, kada je u jednoj lučkoj četvrti, u beskonačnoj ulici, među hladnim, sivim zidovima industrijskih zgrada, sa zadnjeg sjedišta taksija ugledala tetku Vanesu i njenog supruga, odjednom je poželjela da se vrati kući. Kasnije te večeri, ležeći u maloj gostinskoj sobi, zagledana u gvozdeni ram kreveta koji će u narednih trideset devet dana dijeliti sa svojom uglavnom pripitom majkom, taj je osjećaj otuđenosti postao toliko dubok i intenzivan da ju je obuzela panika. Šta uopće rade ovdje?

Prevrćući po glavi razloge zbog kojih je prevalila tolike kilometre, pokušavajući da se njima utješi i smiri, odjednom je osjetila da odnekud iz dubine njenog bića nadire okean suza, kojem nije mogla da se odupre. U potpunosti je izgubila vlast nad samom sobom i morala je da okrene glavu od majke, koja je buljila u plafon osvijetljen uličnim reklamama i polupijano bulaznila o nekakvom novom početku i sreći koja ih je čekala u ovom gradu, u ovoj zemlji. Plakala je zbog sebe, zbog nje, zbog svega onog što je bilo kao i zbog svega onoga što će biti, ali ponajviše zbog utiska, kojeg je postala svjesna dok su trajektom, u mraku, prelazili Jadran, utiska da ju je otac iskoristio kako bi se riješio onoga što ga je posljednjih mjeseci silno opterećivalo – prisustva njene majke.

Grad joj se nije svidio – izgledao joj je siv, prazan i dosadan – a tetka i tetak, to dvoje prostodušnih i nezanimljivih ljudi, koji su živjeli jednim užasno dosadnim, predvidivim životom, kao da su samo čekali da se ona i majka isele iz njihovog skromnog doma. Vanesa, njena tetka, bila je pet godina starija i često osporavana sestra njene majke, koja je s osamnaest godina okrenula leđa porodici i udala se za gastarbajtera, porijeklom iz jednog sela u blizini Trebinja, radnika u mannheimskoj riječnoj luci, što je kod Ramajaninog dede, Karla, čovjeka tvrdih aristokratskih svjetonazora, s doktoratom beogradskog univerziteta iz oblasti arheoloških nauka, izazvalo šok od kojeg se nikada nije oporavio. Budući nepoželjna i u zavadi s ostatkom porodice, Vanesa je u Mostar svraćala rijetko, obično o Božićnim i Novogodišnjim praznicima, i Ramajana ju je, do susreta na mannheimskoj ulici, vidjela svega dva ili tri puta u životu.

Njen tetak Ismar, bio je zdrav čovjek, rumenih obraza, pun života, ne mnogo stariji od njenog oca i s manje sijedih vlasi nego što ih je imao on u posljednje vrijeme. Odisao je spokojem i samouvjerenošću uspješnog čovjeka – već godinama nije obavljao fizičke, nego administrativne poslove (što je uporno naglašavao u svakom razgovoru), od čega su, barem se trudio ostaviti takav utisak, on i Vanesa živjeli prilično dobro. Isprva, Ramajanu je odbijalo ono lažno uživanje s kojim je prihvatao odgovornost da se brine o njoj i majci, a potom i sve ostalo u vezi s njim – usiljeno brkanje naših i njemačkih riječi, izlizane košulje, široke u ramenima i tijesne na stomaku, koje je nosio prilično traljavo i bez imalo stila, veliki, pozlaćeni prsten kojeg je vrtio dok bi s nekim pričao, glomazni daljinski upravljač od kojeg se ni za trenutak nije odvajao i kojeg je, ponekad, nosio i u tolaet, pa čak i sportska torba gurnuta iza kauča u dnevnoj sobi iz koje su virile njegove prljave bijele čarape.

Najveći Ramajanin problem, ipak, bila je njena majka. Njene alkoholičarske navike nastavile su se, na zaprepaštenje sestre i zeta, i tokom boravka u njihovom domu, sve dok Ismar nije odlučio da joj zabrani alkohol. Bio je to, ujedno, i povod za prvu, ozbiljnu svađu među sestrama, koja je rezultirala s nekoliko razbijenih tanjira i zajedničkim zaključkom da bi za svakog bilo najbolje da se njih dvije isele iz stana. Garsonjera koju im je pronašao Ismarov najbolji prijatelj, Bego Tanjević, pedesetogodišnji Dobojlija, vlasnik špedtirske firme, koji se, između svih drugih legalnih i nelegalnih poslova, bavio i kupoprodajom nekretnina, nalazila se deset minuta hoda od hotela gdje je Ramajana počela raditi kao spremačica i svega dvije tramvajske stanice od stana tetke i tetka.

I u njihovom novom domu, majka je nastavila po starom: nesposobna za posao – od same pomisli da će ona, koja za četrdeset pet godina života nikada nije stupila u bilo kakvu vrstu radnog odnosa, sada morati raditi, osjećala se loše – neprestano je pila, ovaj put pod izlikom da joj čežnju za mužem i Mostarom samo viski može učiniti podnošljivom. Dok su telefonske linije bile u funkciji, zvala ga je tri, a ponekad čak i četiri puta na dan kako bi mu šaptala najintimnije nježnosti, a zapravo pokušavajući pristupiti njegovim tajnim računima u švicarskim bankama za koje je on uporno tvrdio da ne postoje. Čak se, u nekoliko navrata, pokušala domoći novca namijenjenog za Ajitinu školarinu, kojeg je, po strogim uputama njenoga supruga, na račun mannheimskog univerziteta, redovno uplaćivao jedan frankfurtski prijatelj njenog supruga, porijeklom iz Mostara. Na kraju je, suočena s neimaštinom i nesposobna da se brine o sebi, pala u očaj iz kojeg više nije mogla pronaći izlaz.

Ramajana je bespomoćno gledala u kakvu se to ruinu pretvara žena koja je na kozmetičke preparate i tretmane u salonima ljepote nekada trošila čitavo bogatstvo. Zaprepašćivala ju je ta promjena koja je dolazila iz same suštine njenog bića, kao da se vraćala nekoj izvornoj verziji sebe same, svom prirodnom stanju – stanju potpune duhovne i fizičke zapuštenosti – nakon godina pretvaranja i igranja uloge zdrave, sretne i lijepe supruge gradskog činovnika. Često se Ramajana pitala da li je njenoj tvrdoglavoj, narcisoidnoj i frivolnoj majci ikada, tokom tih pet mannheimskih godina koje su provele skupa, palo na pamet kako se svakoga jutra, čim otvori oči, njena jedina kćerka bori protiv želje da je napusti? Kako ustaje i odlazi na spavanje s neodređenim, neovozemaljskim osjećanjem zatvorenosti, osjećanjem da postoji ogromni, nepremostivi ponor između nje i svijeta u kojem živi? U noćima kad bi bila najusamljenija, kad bi počinjala da vodi zamišljene rasprave s ocem o razlozima zbog kojih je morala napustiti Mostar i otići s tom užasnom ženom u ovaj još užasniji grad, odlazila bi pred ogledalo i buljila u svoje izmršavjelo lice.

„Hoću kući! Hoću kući! Hoću kući!“, ponavljala bi sve dok ne bi dobila napad plača, koji bi je, bar na kratko, oslobodio te tegobne žudnje.

*

IZMEĐU ŽALJENJA KOJE je osjećala prema samoj sebi i odvratnosti prema ocu i majci, buknula je u njenom tijelu, poput požara, jedna sasvim suluda strast prema dvadeset osam godina starijem muškarcu, Begi Tanjeviću, visokom, elegantnom bosanskom gastarbajteru, inače uzoritom suprugu, ponosnom ocu četvero djece, s kojim će ubrzo započeti plesti mrežu laži, skrivanja, slasti i grižnje savjesti. „Još uvijek ne znam šta je bilo luđe“, pričala mi je. „To što je imao kćerku mojih godina ili to što je bio najbolji prijatelj moga tetka.“

Od prvoga trenutka kada su se upoznali – bilo je to na ručku, u Ismarovom i Vanesinom domu – Bego joj se obraćao na onaj fini način na koji se otac obraća kćerki, pretvarajući je, svakom svojom gestom, svakim pogledom, u najvažniju osobu ne samo za stolom, nego i na čitavom svijetu. Vrlo brzo je cijelo to trosatno druženje postalo njihova tajna igra u kojoj su se zarazili bliskošću, preugodnom da bi ju je tako lako ostavili za stolom, s praznim tanjirima i neispijenim, polupraznim čašama s nekim jeftinim i lošim njemačkim vinom, koje je njena majka tamanila s nevjerovatnim užitkom. Pa ipak, trebalo je zadržati nekakvu mjeru, stvoriti kod drugih i kod sebe utisak da postoje granice koje se ne prelaze, da ima stvari koje ljudi ne čine jer su protivne nekakvom društvenom i prijateljskom kodeksu, pa čak i, mrzila je tu riječ – nemoralne. Držali su se tih obzira tu večer i narednih desetak dana, a onda ju je, jednoga dana, povezao u svojoj Manti do stana koji je bio pronašao za nju i majku. Na udobnom francuskom krevetu, koji je poslije, u neravnopravnoj raspodjeli stambenog prostora pripao, naravno, njenoj sebeljubivoj majci, dok se ona morala zadovoljiti poljskim krevetom u susjednoj sobi, jebali su se puna tri sata.

Da, trebalo je nakon toga stati, samo jednom i gotovo, više se neće ponoviti, trebalo je sve zaboraviti i krenuti dalje, ali su to vrlo brzo opet uradili, ovaj put u jednom malom motelu, u jeftinoj sobi koja je gledala u prljavi, betonski zid lučkog skladišta i ovaj put, više od bilo čega drugog, uzbuđivala ju je pomisao da radi nešto loše i nedopustivo i da, baš kao i njen ljubavnik, uživa u tome. Taj osjećaj izdaje, grozan i privlačan u isto vrijeme, koji je kod nje bio povezan i s iracionalnim uvjerenjem da na taj način vodi neku vrstu gerilskog rata protiv svojih roditelja – njih je smatrala najodgovornijima za sve ono kroz šta je prolazila – povezivao ih je čvršće i jače od bilo čega drugog.

„Volio me je tucati u autu“, povjerila mi se jednom. „I to tako što bi samo otkopčao šlic, a ja svukla gaćice. Imala sam dvadeset tri godine i o tim stvarima nisam znala puno. Uživala sam zamišljajući začuđena lica njegove supruge i sinova, moje majke i oca, tetke Vanese i tetka Isamra, jednom kada cijela ta stvar ispliva na vidjelo. Ali to se nije desilo. Jednostavno je nestao, baš kao i Rudi. Prestao je nazivati i slati šifrovane poruke po jednoj mladoj Rumunki koja je živjela u prizemlju, a ja nisam imala volje da ga tražim. Dva mjeseca poslije slučajno sam ga vidjela sa suprugom kod Wassertuma. Izgledali su sretno zajedno, u društvu još nekih ljudi. Tek tada sam shvatila šta sam uradila. Osjećala sam se bijedno. Ljigavo. Fuj. Može zvučati neobično na prvi pogled, ali potpuno isto se osjećam kada pomislim na Daneta. Iako… iako ga, na neki čudan način, još uvijek nisam preboljela.“

Tri mjeseca prije nego je diplomirala – svaki ispit dala je u predviđenom roku – i jedanaest mjeseci prije nego se vratila u Mostar, majka joj je pretrpjela srčani udar za koji se predano pripremala dugi niz godina. Ni to što je cijele tri sedmice provela u bolnici, sva slomljena, iscrpljena i nemoćna da samostalno ustane iz kreveta, nije promijenilo njene destruktivne navike: čim je izašla, ponovo je počela da pije, loše se hranila, slabo kretala, svakodnevno je po nekoliko puta nazivala telefonski broj njihovog doma u Mostaru, iako je bila svjesna da su linije u kvaru, ukratko, radila je sve ono što je bilo potrebno da zauvijek zaustavi svoj biološki sat. Od ljepuškastog lica i besprijekornog tena – iza kog se, mislila je kao mala Ramajana, umjesto mozga nalazio lonac prepun kipuće vode – ostala je samo sjen nekadašnje ljepote, neka daleka, nejasna mogućnost koja je tinjala u dubini njenog pogleda.

U danima kratke i teške bolesti koji su ubrzo uslijedili, postala je nemoguća: zahtjevala je od bolničkog osoblja da ju ni jednog časa ne ostavlja samu, svađala se s doktorima, odbijala sestrine i zetove posjete, a njoj, svojoj jedinoj kćerki, stalno prijetila sudskim tužbama, jer je bila uvjerena da je godinama podizala novac s tajnih računa njenoga supruga, krijući to, naravno, od svoje jadne, nemoćne, bolesne majke. Umrla je jedne zimske noći, u snu, dok je po dvorištu mannheimske univerzitetske bolnice sipio snijeg, a Ramajana sjedila pored nje, zamišljajući, u nekom bunovnom polusnu, kako bi bilo dobro da se njena majka više nikada ne probudi. Tri dana poslije, na ateističkom odjeljku groblja Käfertal, stajala je, pored rake, u koju su pogrebni radnici spuštali njenu majku, Jelenu Brhalj. S pomiješanim osjećanjima tuge i olakšanja, slušala je skrušeno jecanje tetke Vanese i razmišljala o izreci koju je prvi puta čula nekoliko godina ranije, od njenog voljenog Rudija: „Pazi šta želiš, možda ti se i ostvari“.

Nastavit će se

Leave a Response