VIJESTI.BA: U nedavno objavljenom tekstu skrenuli ste pažnju na malo poznatu činjenicu. Mostar u književnom smislu (doduše ne samo književnom) nema kvalitetno djelo koje bi na jednom mjestu opisalo tragično iskustvo rata. Razlozi za to svakako su višestruki, možda i neobjašnjivi. O ratu se govori mnogo, ali piše malo. Ne radi se o sredini u kojoj ne postoji neko sa dovoljno umjetničkog dara, pa da na polju književnosti to ne može biti i ostvareno, ili ipak radi? Nije li to apsurdno ili se živi u društvu apsurda?

– Tekst na koji se referirate postavlja potpuno ista pitanja, ali i priznaje da su odgovori na njih prilično složeni i zahtjevaju jednu dublju, ne samo književnu, nego i društveno-sociološku analizu. Činjenica je da Mostar nema veliku i značajnu beletrističku knjigu koja iznutra, dakle kroz autentično svjedočenje, govori o njegovom sistematskom razaranju i ubijanju tokom tristodnevne opsade. Ta opsada, da se podsjetimo, počinje 9. maja 1993., napadom HV-a i HVO-a na položaje Armije RBiH u Šantićevoj ulici, odnosno na zgradu komande Armije RBiH u Vranici, čime se istočni dio grada, u koji je u jednom trenutku, prema nekim procjenama, bilo satjerano oko 60.000 ljudi, u potpunosti izolira od ostatka države. U tom vjerovatno najtežem periodu u historiji grada, nije se, eto, našao niko ko bi na jedan slikovit i ideološki neutralan način, lišen rodobljubive patetike i uzavrelih emocija, iz prve ruke pisao o tim nečuvenim iskustvima najgore vrste – o ubijanju, protjerivanju, razaranju, gladovanju, jednom riječju: o svakodnevnom prožimanju života i smrti.

No, treba i to reći, nije da nije bilo pokušaja da se jedna takva knjiga napiše. Rahmetli Alija Kebo, jedan od rijetkih etabliranih pisaca koji je preživio opsadu Mostara, svojim je knjigama – „Mostari i barbari“, „Amrina kletva“, „Hiljadu malih mostara“, „Od Uborka do Njujorka“ i „Nepremost“ – stvorio neku vrstu vlastite književne reminiscencije, ali one, nažalost, nikada nisu dobile tako snažnu i slojevitu percepciju u javnosti kao, naprimjer, knjige koje govore o opsadi Sarajeva poput Mehmedinovićevog Sarajevo bluesa, Vešovićeve Poljske konjice, Kebinog Sarajeva za početnike, Musabegovićeve Rajske lopate, i da ne nabrajam dalje. Jedan od razloga je, sasvim sigurno, i to što neke od pobrojanih zaista spadaju u sami vrh svjetske anti-ratne literature.

Da rezimiram: ratno stradanje Mostara još uvijek nije dovoljno umjetnički artikulirano i ja se najiskrenije nadam da će budućnost iznjedriti barem jedno ozbiljno beletrističko djelo na ovu temu.

Što se tiče književno-faktografskih zapisa o opsadi Mostara, tu je stanje nešto bolje. Centar za mir i multietničku saradnju prije petnaestak godina objavio je jednu izuzetnu fotomonografiju koja govori o stradanju Mostara od 1992. do 1995. – „Mostar urbicid“. Radi se sigurno o najvrijednijem dokumentu ove vrste, koji s preko 300 fotografija, svjedoči o sistematskom razaranju grada, najprije od strane Jugoslovenske narodne armije i snaga Vojske Republike srpske, a potom i od strane Hrvatske vojske i Hrvatskog vijeća odbrane. Tu je i knjiga Suada Ćupine „Izdaje i odbrana Hercegovine ’91 – ’95“. David Wilson, engleski aktivist i humanitarni radnik, u svojoj je autobiografskoj knjizi „Left Field“, vrlo upečatljivo opisao stradanje istočnog dijela Mostara tokom 1993. i 1994 godine. Postoji, istina, još nekoliko knjiga koje govore o ovoj temi, ali je njihov najveći problem u tome što se nikako ne mogu riješiti tog rodoljubno-patetičnog elementa koji, ipso facto, o tom vremenu promišlja krajnje subjektivno i ideološki, što po defaultu umanjuje, ako ne i u potpunosti neutralizira, njihovu književno-naučnu vrijednost.

VIJESTI.BA: Također skrećete pažnju na opsanost od relativiziranja događaja iz prošlosti. Rekao bih, decidno osuđujete banalnu tezu o kolokvijalno rečeno naivnom porijeklu zla i zločina, koji su se desili, a koje po takvim interpretacijama treba osuditi na nekom generalnom nivou, ne ulazeći u samu strukturu zla, njegove motive, mehanizme, krajnje ciljeve i posljedice. Nije li možda potrebno da se i takvi književni pokušaji etabliraju, kako bi se druge strane proizveli reakciju i barem polemiku.

– Ima Hegel jednu zgodnu konstataciju koja veli da je historičar, zapravo, prorok koji predskazuje unatrag. Drugim riječima, prošlost nije konačna i konzervirana, ona stalno radi, nadopunjuje se i mijenja u skladu s vremenom i perspektivama iz kojih se promatra. Zato je vrlo važno utvrditi činjenice i stvoriti relevantne narative na temelju kojih će se jednoga dana proučavati historija. Ne vidim da o tome danas neko brine unutar postojećeg administrativno-pravnog sistema, pogotovo onog njegovog dijela na koji uticaj imaju bošnjački političari u Mostaru. S druge strane, postoje određene nevladine organizacije, poput, recimo, Centra za mir i multietničku saradnju, koje pokušavaju stvoriti jedan moderan memorabilijski odnos prema našoj ratnoj prošlosti, što je za svaku pohvalu.

Postoje, dakle, činjenice i postoji istina, ma koliko da su u posljednjih dvadeset pet godina različiti centri moći u ovoj zemlji i van nje očajnički nastojalili da tu istinu relativiziraju, da je prilagode vlastitim interesima i, na taj način, stvore nešto što se zove paralelna istina ili post-istina. U takvom razvoju situacije, jedino ispravno humanističko, a samim tim i etičko stajalište – a držim da biste o tome itekako trebali voditi računa bez obzira jeste li pisac, historičar ili pak ciljate na bilo kakvu vrstu javnog intelektualnog angažmana – jeste biti na strani istine, na strani fakata i onoga što se zbilja dogodilo.

Svaki zločin treba osuditi, naravno, i zaista, nije bilo zaraćene strane u BiH koja te zločine nije činila. No, suština rata, razlozi zbog kojih je do njega došlo, kao i sama struktura zločina, njegove razmjere i, pogotovo, njegovo planiranje, koje je u velikom broju slučajeva bilo dio vojne i političke strategije cijepanja Bosne i Hercegovine i, kao u slučaju Srebrenice, potpunog uništenja nesrpskog življa na jednom određenom geografskom prostoru, čine ogromne razlike među zaraćenim stranama.

Druga je priča ona o našem odnosu prema tim zločinima, gdje je za sve političke elite u BiH postalo neka vrsta clichèa imati više razumijevanja za „svoje“ zločince, nego za „tuđe“ žrtve. Nažalost, i probosanska strana često je u prošlosti primjenjivala ovakav obrazac političkog ponašanja. Jedan od takvih primjera jeste činjenica da nikada do kraja nisu rasvjetljeni događaji oko zločina nad bugojasnkim Hrvatima tokom 1993. i 1994. godine i to je samo po sebi skandalozno.

No, to ni u kom slučaju ne može biti razlog za bilo kakvu relativizaciju ključnih događaja iz prošlosti. Međunarodni sud pravde u Hagu presudio je u predmetu „Prlić i ostali“ da je Hrvatska bila dio udruženog zločinačkog poduhvata s ciljem da se etnički očiste pojedini dijelovi Bosne i Hercegovine, te da se dio njene teritorije pripoji Hrvatskoj. To nisu nikakve fantazme, nego pravno tumačenje onoga što se ovdje desilo od strane Međunarodnog tribunala u Hagu. To je, na kraju krajeva, historijski aksiom, htio to neko priznati ili ne.

Držim da je, u suštini, svaki drugi pristup prošlosti, bilo književni, bilo historijski, potpuno pogrešan i, svjesno ili nesvjesno, zlonamjeran.

VIJESTI.BA: Ističete da Mostar sve manje doživljavate kao svoj grad. Niste li onda izgubili rat, i ne krije li se u tome pitanju odgovor na prvo pitanje zbog čega nema kvalitetne literature. Znamo da pobijednici pišu historiju, pa i književnost. Španski građanski rat opjevali su vojno-politički gubitnici. Šta je onda sa mostarskim književnicima? Ili ste pobijedili. Ako ste pobijedili, zbog čega ne osjećate Mostar kao svoj grad?

– Mostar jer moj grad, moj jedini grad: ja drugog nemam. Ovome gradu dao sam i još uvijek dajem ono najbolje što imam u sebi. O njemu i onome što ga je snašlo u ratu, pisao sam u zbirci pjesama „Zvijer iz hotelske sobe“; u romanu „Boja zemlje“ pokušao sam da kroz svoju, ličnu, ispričam i njegovu, ratnu priču – Mostar je, u pravom smislu te riječi, moj stvarni i moj književni zavičaj. Valjda zbog toga taj njegov današnji usud osjećam tako intenzivno i tako duboko, kao svoj.

Način na koji ga ovdašnji politički narativi oblikuju nije ništa drugo nego pokušaj nasilnog mijenjanja njegovog identiteta – i vizualnog, i duhovnog, i kulturološkog, i bilo kojeg drugog. I hrvatskoj i bošnjačkoj politici, čini mi se, jedino je bitno da osiguraju svoje političke monopole, na lijevoj, odnosno desnoj obali Neretve. Pogledajte samo šta je bošnjačka politička elita uradila od istočnog dijela grada, u svakom smislu – urbanističkom, privrednom, kulturnom… To više nije grad, to je provincija, mjesto na kraju svijeta, možda ona pogranična selendra iz kultnog Coeetzevog romana „Čekajući barbare“, u kojoj vladaju nazadnjaštvo, karijerizam, politička nesposobnost i stranački nepotizam. To vam je Mostar danas. To je Mostar koji ne mogu i ne želim da prihvatim kao svoj.

VIJESTI.BA: Jedno banalano pitanje. Šta je za jednog književnika idealan grad?

– Banalno pitanje zahtjeva banalan odgovor – to je onaj grad u kojem se pisac ne dosađuje, grad u kojem književnost ne treba izmišljati, jer se ona svakodnevno događa. S tog stanovišta, Mostar bi, recimo, za svakog književnika bio idealan grad jer je u njemu toliko stvari o kojima se može i, jednostavno, mora pisati. Problem nastaje onoga trenutka kada pisac poželi biti manje pisac, a više čovjek.

VIJESTI.BA: Postoji ipak jedna vrsta književnika koja smatra da poređenje dženaze u Srebrenici sa “komemorativno-kulturno-povijesno-sportsko-umjetničkom manifestacijom s motorijadom zadovljava estetske i analitičke kriterije. Šta je tu bijednije, ta osiromašena “estetika” u pokušaju ili etika?

– Jedno bez drugog ne ide. Taj odvratni odnos prema žrtvama, bilo da je Gatalov – prepoznao sam ovu užasnu kvalifikaciju iz njegovog teksta – ili nečiji drugi, jednostavno nikada ne može dobiti vrhunsku estetsku dimenziju. Ovdje se dotičemo jednog šireg pitanja, kojeg načas vrijedi razmotriti.

U književnosti, a posebice u književnoj kritici, pa i filozofiji, još od starogrčkih vremena, pa, evo, sve do danas, vode se rasprave o odnosu i međusobnom prožimanju etike i estetike. Nikada nisam bio zagovornik onoga mišljenja koje se zasniva na tzv. larpurlartističkom modelu radikalnog i umjerenog autonomizma, po kojem, recimo, umjetničko djelo ne može biti podložno etičkom sudu. Moje poimanje književnosti, pogotovo ako se kao pisac bavite osjetljivim historijskim temama, sasvim je moralističko i zasnovano je na stavu onih pisaca i filozofa koji su smatrali da etičko vrednovanje umjetničkog djela stoji u uskoj vezi s njegovom estetskom vrijednošću.

To je razlog više zbog čega sam Gatalov tekst doživio kao poraz spisateljskog esnafa, kao potpuni sunovrat onoga što pisac jeste ili bi trebao biti.

VIJESTI.BA: Kako gledate na oživljavanje ideja, i političkih koncepcija protiv kojih, kako tvrdite ne postoji kvalitetan spisateljski angažman, u Mostaru, a shodno tome i u BiH, i da li je njihova revitalizacija barem jednim pa i malim dijelom posljedica izostanka tog angažmana ili ne?

-Ne radi se tu samo o spisateljskom angažmanu protiv ili contra nečega. Protiv – to je, u ovom slučaju, sasvim suvišna riječ. Radi se, naprosto, o spisateljskom odnosu prema memorabilijama, dakle, stvarima koje vrijedi pamtiti.

Izostanak takvog odnosa, a o tome smo već ponešto rekli u uvodu, doveo je do jedne besmislene pojave koja nije svojstvena samo piscima, nego i općenito, našem javnom diskursu. Radi se o tome da u nedostatku kvalitetne kulture sjećanja, koja, možda i više od bilo čega drugog uključuje književnost, mi i nesvjesno usvajamo model lažne političke korektnosti, koja opet nije ništa drugo nego ideološki supstrat, zasnovan na pogrešnoj pretpostavci da su sve strane u posljednjem ratu podjednako krive za njegovo izbijanje. To je, naprosto, manipulacija historijskim činjenicama, ništa manje pogubna od njihovog rigidnog nacionalističko-ideološkog krivotvorenja.

U političkom smislu riječi, rat u ovoj zemlji nikada nije završen. Nedostignuti ratni ciljevi su se samo projicirali u političko polje, pri čemu takve ideologije, kakve spominjete u vašem pitanju, zapravo, nikada nisu u potpunosti nestale iz javnog diskursa.

Izvor: vijesti.ba

Leave a Response