Susret

Opet sam te sreo
U ovoj istoj ulici,
U ovom istom kafeu –
Smijala si se.
Tvoj suprug je govorio,
A ti si me gledala preko njegovog ramena.
Stolnjak je mirisao na pivo.
I mesar preko puta je spustio žaluzine.

Opet sam te sreo,
U ovom gradu,
U koji su prestale navraćati jeseni –
Ljeta se začaš pretoče u zime
I ništa, nakon što jednom stigne,
Ovdje ne može opstati.

I opet sam otkrio šta je Poezija –
To je postojanje svijesti o nečemu što,
Poput starog, pokvarenog sata na tavanu,
Nepogrešivo tačno odbrojava
Svo neodživljeno vrijeme ovoga svijeta.

Opet sam te sreo,
Pokušavam ne misliti o tome kako je,
Samo trenutak prije,
Ovaj dan bio ruševina.
Sada, tvoj osmijeh prodire u mene
Kao sunce u tamnicu.

I smješkam ti se.
Smješkam se.

(Propovijedanje bluesa, 2018)

Bezdan

U mome grobu
Odronila se šutnja

Poigra li se to vjetar
Sa tišinom noći
Bješe li to moja suza

Nesuđena

(Bezdan, 2002)

 Struja

jučer je došla struja!

u kući
opet gori sijalica
i svaka se ćoša jasno razaznaje.

u noć se ponovo uselila duša i
stvari su vratile oblik danji:
staklena sfinga, šah, polica s knjigama,
goblen – sve je opet na broju i diše.

tako prosta i vidljiva,
sasvim si neka druga.

kao da nikad nisi bila ona
što u tami šaptala je:

i grobovi će nam
jednoga dana
zaudarati na spaljeno ulje.

(Zvijer iz hotelske sobe, 2009)

Blues za M.

Jutros si se probudila s mišlju tako netipičnom za tebe. Treba ići odavde, rekla si. Zauvijek.  U te dvije rečenice stao je cijeli naš život, svih petnaest zajedničkih godina.

I sjetih se: onoga jutra kad smo se upoznali, sjedili smo u kafiću na glavnoj ulici, a na fasadi preko puta, golub je svojim tijelom ispunio rupu od granate.

(Propovijedanje bluesa, 2018)

Nevjernica

Gasne gnjila breskva na obzorju

Sužavaš puteve do našega
Poljupca
Vrebajući kao sablja

Moju jedinu
I usamljenu

Vjernost

(Bezdan, 2002)

Spontanost

volim tu spontanost,
kada ti za večerom
sa bedara sklizne
rub haljine

ili, kada pod stolom,
u nekom kafiću,
zamijetim
tvoja gola koljena

volim kada ti u snu
kao riba iz mreže
dojka
isklizne iz grudnjaka

volim te trenutke
u kojima bivam
nepravedno počašćen
mrvicama tvoje ljepote

(Zvijer iz hotelske sobe, 2009)

Usne za Veneru

obljubljujem tvoje usne –

kao da ljubim sjećanje
na vlastitu
Smrt

(Zvijer iz hotelske sobe, 2009)

Ruke

Nedokučivi i sami
Kao visoki snježni
Vrhovi planina

Na istoku
Naši slapovi rađaju
Svjetlo

I ruke
Ohole i gole

Hvataju jutro
U nejasnim daljinama

(Bezdan, 2002)

Petak

Zato što je petak i zato što petkom dolaze vozovi.
Zato što postoje oni koji nikada neće doći, ali se ipak čekaju.

Zato što imam ovaj život,
Koji ne mogu zamijeniti ni za jedan drugi.

Zato što te volim, iako znam da tako propuštam voljeti druge.
Zato što me ova koža steže
I što se ova čekanja urezuju u mene
Kao križići u vojnički kalendar.

Zato što treba i ovaj dan izgurati do kraja, bez tebe još duži.
Zato što iza jednih vrata, u mom srcu, gori svijeća –

Zapalila si je, rekavši:

„Vratit ću se.“

(Propovijedanje bluesa, 2018)

Plima

Ćutiš li more
Što se pokrenulo u nama
Taj beskrajni plavi labirint

Dok zaranjam ruke
U ljekovite alge tvoje kose
Shvatam
Bezumno je
Pitati se
Imamo li vremena
Da istražimo
Svaki kutak njegovih dubina

Samo pusti
Nek nas nosi

Plima

(Bezdan, 2002)

Tango

uvijek počne običnom kretnjom –
dok ustima prinosiš cigaretu
ili sklanjaš kosu s čela.

i, znam, to nema veze s tobom.
ti i ne znaš kakve mi munje
trgaju srce dok spavaš
čitaš knjigu ili gledaš TV.

ti samo igraš svoj tango
i ne čuješ zmajeve
što urlaju
iz utroba zemljanih.

(Zvijer iz hotelske sobe, 2009)

Džennet

One noći kada su mi rekli da je poginuo, mislila sam: poludiću.
Čupala sam kose, razmišljala da se bacim sa prozora,
da izletim pred snajper, jer šta će meni bolan život
bez mog Ahme, mislila sam.

Otkako je preselio, alarahmetelejle, shvatila sam da od
praznog kreveta nema tužnijega mjesta na svijetu.
A moj krevet još miriše na njega
kao da je tu, skutren u te male, beznačajne
stvari iz kojih me gleda: u drveni čibuk, u četku za brijanje, u sat
koji je dobio od Hepoka za dvadeset godina radnog staža.
Katkad se uhvatim kako pričam sa svim tim stvarima
što mjere vrijeme otkad ga nema.

Otkako je preselio, nikuda ne idem. Ulica je puna vojnika
a ja u svakom tražim svoga Ahmu. Kada ugledam nekog
ko mu je nalik, stegne me u prsima, pa se rasplačem
nasred čaršije. Onda ga začujem, negdje u sebi,
kako srdito grmi: ne valja to moja Bibo, šta će reć svijet,
ako ti je do plakanja – doma! Pa tamo plači do mile volje.

Preselio je, evo treća godina, a ja mu stalno čujem glas.
Čujem ga na vratima, kako zastane i nakašlje se,
pa onda opet nestane u tišini stubišta.
Čujem ga noću kako, kroz pljusak poljubaca
kojima me obasipa, govori:
nisu me ubili Bibo,
ta znaš, bona, da ja ni u džennet ne bi pošo bez tebe.

(Zvijer iz hotelske sobe, 2009)

Fotografija preuzeta s: https://wallpapercave.com/wallpapers-of-black-roses

Leave a Response